DJEVOJČICA JE SJEDILA PORED KREVETA UMIRUĆEG DEKE A ONDA SU SE OTVORILA VRATA: Nije vjerovala...

DJEVOJČICA JE SJEDILA PORED KREVETA UMIRUĆEG DEKE A ONDA SU SE OTVORILA VRATA: Nije vjerovala...

Svi znamo da su pravi i sikreni  prijatelji pravo bogatstvo. Ništa na ovom svijetu nije vrijedno kao toplota i dobrota koju ljudi daju jedni drugima.

Ova priča malene djevojčice i njenog dede je samo jedan primjer za to....

 

Veoma

poučna priča pojavila se na sajtu "Roumor has it"  i dodirnula je mnoga srca širom svijeta.Pročitajte je...

 

"Svake subote, deka i ja smo išli do jednog  staračkog doma nekoliko blokova dalje od naše kuće. Mojoj mami se to nije dopadalo jer sam preskakala druženje sa drugarima kako bih bila sa dedom. Išli smo da posjetimo stare i bolesne ljude koji su tamo živjeli, jer oni nisu mogli sami o sebi da se staraju. Ko god da posjećuje bolesne daje im život, govorio je stalno moj deda.

 

Prvo smo posjećivali gospođu Sokol. Ja sam je zvala "kuvarica". Voljela je da priča o vremenu kada je bila poznata kuvarica u Rusiji. Ljudi su dolazili sa drugog kraja države samo kako bi probali njenu čuvenu kokošiju supu.

 

Zatim, posjetili bismo gospodina Mejera. Zvala sam ga ``Šaljivdžija``. Sjedili bismo zajedno za stolom i on bi nam pričao viceve i šale. Neki su zaista bili jako jako  smiješni. Neki nisu. Neke nisam razumjela. Smeijao se sopstvenim šalama, pomijerao se gore, dole i dobijao crvenu boju u licu. Deda i ja nismo mogli da se suzdržimo pa smo se smijali zajedno sa njim, čak i kada šala nije bila smiješna.

 

Posjećivali smo i gospođu Kigan, "Baku", koja nam je pokazivala fotografije njenih unuka. Te fotografije su bile svuda po sobi, uramljene, u albumima, a neke čak i zalepljene po zidovima.

 

Tu je bio i gospodin Kral, "Tihi čovjek". On nije imao mnogo toga da kaže, samo je slušao šta smo mu deda i ja pričali. Klimao je glavom i smješkao se i govorio da dođemo i sljedeće nedjelje. To su svi govorili dedi i meni, čak i žena koja je bila nadležna, iza šaltera.

 

Svake nedjelje bismo dolazili, čak i kada je padala kiša. Išli smo zajedno u posjetu prijateljima: Kuvarici, Šaljivdžiji, Pjevaču, Baki, Gospođi uspomeni i Tihom čovjeku.

 

Jednog dana moj deda se jako razbolio i otišao je u bolnicu. Doktori su nam rekli da misle da se nažalost neće oporaviti. Došla je subota i bilo je vrijeme za posjetu staračkom domu. Kako da idem u posjetu bez dede? Onda sam se sjetila da mi je govorio: `"Ništa ne treba da stoji na putu dobrom djelu." Otišla sam sama. Ko god posjeti bolesnog daje mu život.

 

Svi su bili srećni što me vide. Bili su i iznenađeni što nema dede. Kada sam im rekla da je bolestan i da je u bolnici, mogli su da osjete da sam jako tužna.

 

"Kuharica" je počela da mi otkriva neke tajne recepte. Šaljivdžija mi je pričao najnoviji vic. Pjevač je pjevao pesmu samo za mene. Baka mi je pokazala još fotografija. Gospođa Uspomena podijelila je sa mnom neke uspomene. A kada sam posjetila Tihog čovjeka, pitala sam ga dosta pitanja. Kada mi ih je ponestalo, pričala sam o tome šta sam naučila u školi.

 

Nakon nekog vremena, pozdravila sam se sa svima, čak i sa ženom iza šaltera.

 

"Hvala ti što si došla", kazala mi  je. " Ja se nadam da će ti se deda oporaviti brzo."

 

Nekoliko dana kasnije, deka je još uvek bio u bolnici. Nije jeo, nije mogao da sedi i jedva je govorio. Otišla sam u ćošak sobe da me deda ne vidi kako plačem. Majka je zauzela moj emesto pored kreveta i držala je dedu za ruku. Soba je bila jako tiha.

 

Odjednom u sobu je ušla medicinska sestra i rekla, ``Imate posjetu.``

 

"Jel ovdje žurka?`" čula sam poznati glas.

 

Pogledala sam na gore. Bio je to Šaljivdžija. Iza njega bila je Kuharica, Pjevač, Baka, Gospođa Uspomena, Tihi Čovjek pa čak i žena iza šaltera.

 

Kuharica je ispričala dedi o sjajnim jelima koje će mu spremiti kada se oporavi. Čak mu je donijela i činiju tople domaće kokošije supe.

 

"Kokošija supa? Ono što ovom čovjeku treba je pastrami sendvič" , rekao je Šaljivdžija i počeo duboko da se smije. Svi su se smijali sa njim. A onda nam je ispričao nekoliko novih šala. Kada je završio, svi su uzeli maramice i obrisali suze koje su nastale od smijeha.

 

Baka je pokazala dedi šta su mu nacrtali njeni unuci za oporavak. Na prednjoj strani nalazio se klovn koji je držao balone "Ozdravi brzo!", pisalo je unutar crteža.

 

Pjevač je počeo da pjeva, a svi smo pjevali sa njim. Gospođa Uspomena nam je  ispričala kako je deda jednom po snježnoj oluji došao da je posjeti, samo kako bi joj doneo cveće za rođendan.

 

I pre nego što sam postala svesna, vreme posete se završilo. Svi su se pomolili za dedu, pozdravili se i rekli mu da će se uskoro opet videti. Te večeri, deda je pozvao sestru i rekao da je gladan. Uskoro je počeo i da sjedi, a onda je i skupio snagu i ustao iz kreveta. Svakim danom, dedi je bilo sve bolje i bolje i bio je sve jači. Uskoro je bio spreman da ide kući.

 

Doktori su bili u šoku Rekli su da je njegov oporavak zaista medicinsko čudo. Ali ja sam znala istinu:

Posjeta njegovih prijatelja ga je izliječila. Ko god da posjećuje bolesne daje im život.

 

Djeda je sada dobro. Svake subote, bez presedana, idemo zajedno u posjetu prijateljima: Kuharici, Šaljivdžiji, Pjevaču, Baki, Gospođi Uspomeni, Tihom Čovjeku...i ženi iza šaltera.!

 

 

(Kurir)

TEST RANDOM: 724